Mjesec i još koji dan nakon velikog potresa, koji je u razornim krugovima uzdrmao tlo pod Sisačko-moslavačkom županijom eruptiravši sa središtem kraj Petrinje, tlo sve slabije podrhtava. Sad umjesto zemlje vibriraju psiha i društvo. U prvom valu rušenja padali su dimnjaci, zidovi i nosivi zidovi, u drugom zibaju se potpornji onoga što se kolokvijalno naziva kolektivnim identitetom, a prevedeno na svakidašnji govor, riječ je o emotivnoj i orijentacijskoj rupi što se otvara nakon što su u nekoliko minuta prostori života oblikovani u ulice, trgove, sela i zaseoke postali – prima materia.
U tim danima Vlatko Čakširan, jednako ustrajno kao i prijašnjih desetljeća – prebire i za nove naraštaje slaže krhotine budućeg smisla. Vlatko je muzejski savjetnik i ravnatelj Gradskog muzeja Sisak, javnosti najpoznatiji kao idejni otac Holandske kuće, priče koja je na rasutom sisačkom bespuću industrijske baštine sagradila najveći kulturni projekt u povijesti Siska. Kad je Kuća zaživjela, Vlatko je izjavio: “Ovo nije nadgrobni spomenik sisačkoj industriji, već začetak novog razvoja grada!” Kako razmišlja danas, pokušali smo doznati u danima kad je cijela Hrvatska smišljala svoju COVID Noć muzeja, a Vlatko, tek koji dan prije, odaslao novu inicijativu: skupljanja starih razglednica Siska. Kao očajnički podsjetnik na grad kojeg ima onda kad se svima čini da ga – nema.
Kako ste vi osobno doživjeli dane kad se, uz rušenje kuća, urušavalo ono što se zove identitetom jedne zajednice? Može li se nakon mjesec dana podvući crta, utvrditi šteta, ne samo ona materijalna nego i ona koja se zbila na duhovnom planu?
Potres koji je pogodio Sisak i njegovu okolicu značajno je oštetio kulturnu baštinu koja je dio našega identiteta i koja je otvarala mogućnost kvalitetnijeg razvoja nakon ubrzane deindustrijalizacije što je od 90-ih zahvatila ovaj prostor. Kulturna baština počela se sagledavati kao kapacitet koji je mogao doprinijeti njegovu razvoju i dati mu nove vrijednosti te djelomično nadomjestiti gospodarske subjekte koji su nekada djelovali u gradu. Postojala je prilika da se razviju do tada nedovoljno iskorišteni kapaciteti te da se temeljem toga pokrene cijela lokalna zajednica koja je na razne načine povezana s tom baštinom, primjerice s onom industrijskom. Pogotovo ako se uzme u obzir da je kulturna baština grada dio njegova snažnog identiteta koji se oblikovao kroz povijest dugog trajanja. Od antičkih vremena do suvremenog doba. Svako je razdoblje iza sebe ostavilo određene “oznake” u prostoru koje su postajale i “oznake” našega identiteta – poput arheoloških ostataka, utvrde Stari grad, Starog mosta itd.
Sada kada vidim posljedice potresa mogu zaključiti kako je ispred nas ponovno borba za identitet grada jer je količina oštećenih objekata iznimna, a obnova će biti dugotrajna.
Kako sam veliki lokalpatriot, uvijek sam promatrao grad kao ukupnost svega što se u njemu nalazi, pa sam i svaki povijesni objekt sagledavao kao dio njegova ukupnog identiteta. Smatrao sam da se uništenjem jednog objekta urušava i dio našega identiteta, stoga sam se borio da svaki taj objekt dobije pravo na vidljivost te da se ljudima objasni što je on značio za nas i naš grad. Sada kada vidim posljedice potresa mogu zaključiti kako je ispred nas ponovno borba za identitet grada jer je količina oštećenih objekata iznimna, a obnova će biti dugotrajna. Jedino što me tješi jest da će aktivnosti koje smo provodili u prethodnom razdoblju na promociji kulturne baštine sada olakšati problematiku obnove jer je lokalna zajednica više senzibilizirana za tu problematiku nego što je bila prije.
Vi ste pokrenuli inicijativu prikupljanja starih razglednica na kojima je ostalo zabilježeno kako je izgledao Sisak u doba prije “velike trešnje”. Rekli ste kako to činite jer ste uvjereni da “ljude treba potaknuti da počinju promišljati o budućnosti, vratiti im optimizam. Priča se kako nešto treba maknuti, srušiti… Međutim, te zgrade imaju svoju povijest, vezane su za važne pojedince i obitelji. Ako ih uklonimo, gubimo dio našeg urbanog identiteta.” Kakve su bile reakcije?
Akcija je potaknuta iz nekoliko razloga. Prvenstveno se radilo o želji da se ne zaboravi kako je naš grad izgledao prije potresa i da se potakne promišljanje o njegovu daljnjem razvoju upravo kroz očuvanje njegova urbanog identiteta. Prije svega onog srednjoeuropskog. Ujedno je potaknut i idejama nekih pojedinaca koji su smatrali kako neke segmente grada treba srušiti i graditi nešto novo. Takvo razmišljanje smatrao sam opasnim u vrijeme kada je grad ranjiv nakon potresa i kada je “normalno” da su ljudi ogorčeni na nastalu situaciju te traže neka nova rješenja koja i nemaju uporišta u povijesti grada. Stare razglednice i fotografije idealan su medij za prenošenje “memorije grada” širem krugu ljudi te da se potakne empatija prema objektima koji su sada ranjeni i ovise isključivo o nama.
Smatram da se odluke o tome mora li se nešto rušiti ili ne trebaju prepustiti stručnjacima raznih profila, a ne stihiji.
No glas javnosti tu je iznimno bitan, stoga su stare razglednice i fotografije trebale potaknuti lokalnu zajednicu na kritičan odnos prema zadiranju u njihov identitet. Naravno, to ne isključuje modernizaciju grada. Upravo u ovom potresu vidim okvir za “novu urbanizaciju” Siska u kojem će se urediti gradska jezgra s dodavanjem novih urbanih elemenata, što će gradu dati novu vrijednost, kao što se grad tijekom povijesti nadograđivao i svako je povijesno razdoblje ostavilo nešto po čemu je grad danas prepoznatljiv. Naravno, ta nova faza urbanizacije mora uzeti u obzir i njegovo povijesno nasljeđe. Najgore bi bilo da se obnova grada prepusti stihiji i rješenjima koja će naštetiti njegovu urbanom identitetu. Upravo je zbog toga naša akcija bitna jer ukazujemo na povijesne i kulturne slojeve grada koji nisu nastajali preko noći, nego su formirani stoljećima i imaju svoju logiku nastajanja. Moram naglasiti kako se u procesu obnove ne smiju zaboraviti ni elementi koji su od iznimne važnosti, a oni se odražavaju kroz gospodarsku funkciju grada. Ne smiju se obnoviti samo kuće, već se moraju uspostaviti kvalitetni gospodarski okviri koji će biti dostatni za nesmetani razvoj grada. U takvom gospodarskom razvoju vidim i mjesto za kulturnu baštinu.
Mogu reći da sam izuzetno zadovoljan rezultatima akcije jer nam je pristigao veliki broj razglednica i fotografija s motivima grada, po čemu se vidi kako se lokalna zajednica pokrenula. Kako je akcija praćena u medijima, tako su ljudi iz drugih gradova slali materijale s motivima Siska što me je ugodno iznenadilo. Akcija se nastavlja i dalje na našim Facebook stranicama.
Pretpostavljam da je ta mala akcija zapravo početak velikog projekta obnove. Na koji način vidite ulogu muzeja i interpretatora baštine u obnovi? Planirate li neke druge slične inicijative i za druga područja Banije?
Upravo smo putem ove akcije naglasili kako je uloga muzeja u obnovi grada važna. Čuvajući identitet i memoriju grada, mi zapravo razmišljamo o njegovoj budućnosti. Iako se muzejske institucije percipiraju kao “zatvorene i nedovoljno zainteresirane za promjene”, smatram da svojim aktivnostima mi djelujemo upravo suprotno. Potičemo da se potencijali iz prošlosti iskorištavaju u budućem razvoju. Interpretacija pojedinih dijelova povijesti od iznimne je važnosti za podizanje lokalnih zajednica na jednu višu razinu, a nikako za “petrificiranje” vlastite pozicije. Pomaci prema naprijed iznimno su važni i svako zaustavljanje u vremenu i prostoru nije dobro. No, uvijek ponavljam, nikako se ne smije zaboraviti identitet i potencijali koji iz njega proizlaze. Oni su nam nadohvat ruke, samo treba zagrebati. Možda je najbolji primjer za to objekt pod nazivom Infocentar industrijske baštine Holandska kuća koji se nalazi u centru Siska i povezuje identitet grada i njegovu bogatu industrijsku prošlost sa suvremenim elementima koji kvalitetnije potiču njegov budući razvoj. Smatram da takvi elementi mogu biti poticajni za promišljanje razvoja na području Banije koja ima iznimne potencijale.
Mogu li u stvaranju strategije obnove pomoći vaša iskustva iz vašeg projekta Holandske kuće? Pritom mislim i na načine financiranja. Naime, očito je da lokalna zajednica nema mogućnosti financijski stajati iza takvog zadatka. Kako vidite ulogu države, kao i Europske unije?
Smatram da će u obnovi našeg prostora presudnu ulogu imati Europska unija jer toliku količinu financijskih sredstava teško da može podnijeti bilo koja država u Europi. Model financiranja je jasan. Ono čega se bojim jest birokracija koja je dio provedbe svakog projekta financiranog od strane EU, koji vrlo često u prvi plan stavlja proceduru a u drugi plan projekt. Regulatorna tijela su često zbog jedne lipe odbijale izvještaje i stavljale u neugodnu poziciju ljude koji su radili na projektima. Iako je kontrola potrebna, ona svakako ne smije biti ta koja će usporavati realizaciju projekata. Obnova je i prilika da se oforme timovi stručnjaka koji bi mogli provoditi projekte u dugoročnom razdoblju na ovom prostoru.
Ovo je razdoblje idealno za stjecanje iskustava u realizaciji projekata koja će onda pomoći u razdoblju pred nama.
U taj kontekst stavljam i kulturu. Nama u Sisku svakako je pomogla realizacija projekta Infocentra industrijske baštine Holandska kuća jer je tu stečeno iskustvo neprocjenjivo i iznimno korisno za buduće razdoblje. Definitivno ovaj potres može biti novi početak za cijelu Baniju.
Može li energija Holandske kuće djelovati na preokretanje percepcije Siska i Banije u procesu obnove? Što je Banija Hrvatskoj? Po dosadašnjem modusu, reklo bi se – zaboravljena zemlja u kojoj se patriotizam iscrpljuje samo tako da se Baniju nazove Banovinom.
Gotovo svi ljudi koje sretnem pitaju me za sudbinu Holandske kuće u potresu. To mi govori kako je projekt iznimno bitan za cijelu zajednicu i da je uspio u tome da bude kohezivno tijelo. Interes za taj objekt ukazuje kako se treba orijentirati na slične projekte na prostoru Siska i Banije, i to upravo u ovo vrijeme kada je pitanje lokalnih identiteta na iskušenju, pogotovo u kontekstu ideja o rušenju objekata u starim urbanim jezgrama Petrinje i Gline.
Koja bi, po vašem mišljenju, trebala biti glavna uporišta postpotresne interpretacije baštine? Kad ste spominjali Sisak, isticali ste pet uporišta: arheološke ostatke, utvrdu Stari grad poznatu po bitki s Osmanlijama, staru gradsku jezgru, prirodnu baštinu s tri rijeke – Kupom, Savom i Odrom te Parkom prirode Lonjsko polje i na kraju industrijsku baštinu. Imate li sličnu viziju za županiju i Baniju?
Ono na što bi se trebalo usmjeriti u interpretaciji definitivno je europski identitet našeg prostora. Kulturološki je ovaj prostor stoljećima bio sjecište kultura i to treba postati važna uporišna točka u promišljanju interpretacije baštine. Ona je zajedničko dobro, ne samo nas koji živimo na ovom prostoru, nego ima i puno širi kontekst. Pojedinačna interpretacija i izdvajanje zasebnih lokacija u interpretaciji je jedna razina, ali povezivanje u širi kontekst je zasigurno viša razina od koje će cijeli prostor imati koristi.
Kako za takve projekte zainteresirati stanovništvo Banije koje je trenutačno u teškoj egzistencijalnoj situaciji? Kako nekom tko preživljava u kontejneru ukazati na važnost očuvanja osobitog banijskog seoskog i urbanog identiteta, osobito onog vezanog za život na selu? Naime, nakon potresa pitanje je u koliko će se sela i zaseoka uopće moći zadržati život? Kako u tu priču uključiti mlade naraštaje?
Smatram da kulturne institucije na našem području moraju iskoristiti ovo razdoblje za ojačavanje vlastitih kapaciteta i postavljanje jasnih smjernica za djelovanje u budućnosti. Za sada je javno djelovanje niza institucija onemogućeno zbog virusa COVID-19 i potresa, stoga se one mogu usmjeriti na “unutarnji ” razvoj te biti spremne za vrijeme kada će moći ponovno uspostaviti svoju djelatnost. Vrlo je teško očekivati da će ljudi na pogođenim područjima trenutačno razmišljati o zaštiti kulturne baštine kada im je u prvom planu osnovna egzistencija, ali bi upravo institucije u kulturi trebale biti te koje će poticati brigu o očuvanju baštine i ukupnog nasljeđa. Uključivanje djece i mladih u takva poticanja od velike je važnosti za budući razvoj toga prostora.
Veliki potresi koji su zadesili različite dijelove svijeta rezultirali su osobitim muzejskim projektima. Mislim na Earthquake muzeje, primjerice, u San Franciscu, Osaki, Cobeu, Christchurchu. Mislite li da bi se na Baniji dugoročno moglo pokušati s formiranjem takvog projekta? Koliko bi takva priča u nas mogla biti atraktivna turistima? Mislite li da bi “Petrinjska kuća potresa”, da je tako nazovem, mogla poput spomenutih u svijetu privući ljude iz drugih krajeva Hrvatske i inozemstva da dođu na Baniju?
Ne znam koliko bi navedeni muzeji korespondirali s našim prilikama budući da su na spomenutim prostorima potresi gotovo dio svakodnevice pa čak i dio identiteta pojedinih zajednica. Kod njih takvi muzeji imaju puno šire značenje od našega i vjerojatno je da će ljudi puno više biti zainteresirani za muzeje u tim prostorima nego kod nas gdje su potresi svakih sto godina i gdje ne postoji “kultura života” s potresima. Kod nas bi se više trebalo usmjeriti na edukaciju vezanu uz elementarne nepogode koja bi se provodila od vrtića, a u tom kontekstu bi se mogao napraviti i interpretacijski centar vezan uz navedenu problematiku. To bi lokalnoj zajednici bilo od iznimne važnosti. No ono što još mogu reći jest da ovaj prostor ima iznimne baštinske kapacitete koji u budućnosti mogu osigurati njegov kvalitetan razvoj i privući ljude.
Razgovarao: Josip Antić za Muze
