Kad narastem bit ću muzejalac

Ivica ima 4 godine i kad naraste želi biti − muzejalac. U dobi kad dječaci žele biti astronauti, avijatičari ili barem vatrogasci, takav izbor čini se unikatnim. Ivica kaže da ga je na to ponukao posjet Muzeju djetinjstva u Rijeci.

"Muzejalci čuvaju ono čime su se ljudi nekad igrali i to pokazuju drugima. Nekad su to igračke, nekad slike i tako to, a nekad puške", kaže Ivica. Kad to kažem dr. sc. Darko Babiću, on se nasmije, drago mu je što struka ima podmladak.

Dr. Babić znanstveni je suradnik, docent na Katedri za muzeologiju Odsjeka za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Predavač je na preddiplomskom studiju informacijskih znanosti i diplomskom studiju, smjer muzeologija i upravljanje baštinom. Bio je profesor i trima Muzama: Mirni, Ivani i Ivi. Kao takav idealan je sugovornik o pitanjima muzeološke stvarnosti i Ivičinoj budućnosti, tim više što baš 2016. godine njegov, a i naš studij, slavi važnu obljetnicu. Katedra za muzeologiju pri Odsjeku za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu osnovana je 1984. godine, a budući da je riječ o diplomskom dvogodišnjem studiju prve diplome izdane su dvije godine kasnije – 1986. Što se od tada promijenilo?

"U organizacijskom smislu prije deset godina prešli smo na Bolonjski sustav (3+2). Cilj se pritom nije mijenjao: u jednoj rečenici, svoje studente pripremamo za razumijevanje, konstruiranje, upravljanje i interpretiranje baštine, potpuno neovisno o institucionalnom okruženju – muzeju, parku prirode, arheološkom lokalitetu, zavičajnoj knjižnici ili interpretacijskom centru. Pritom su nam uzori najbolje katedre muzeologije u Europi, primjerice Museum Studies na Sveučilištu Leicester u Velikoj Britaniji i Reinwardt Academy u Amsterdamu", kaže dr. Babić. Uz njega na katedri radi još pet nastavnika. Godišnje muzeologiju upisuje od 25 do 30 studenta. Iako postoji mogućnost jednopredmetnog studija, najveći broj polaznika studira usporedno još jedan studij: najčešće etnologiju, arheologiju, povijest, povijest umjetnosti…

"Muzeolozi su se odavna odmaknuli od dokumentiranja, zaštite i čuvanja baštine. Zato naše studente poučavamo i upravljanju, komuniciranju, financijskom planiranju vezanom uz izložbene i muzejske projekte i naposljetku njihovom marketinškom vođenju. Sve se to zbiva u trenucima kad je hrvatska muzeologija na važnoj prekretnici. Muzeji više ne mogu funkcionirati kao prije 20 godina, te institucije se moraju znatno više otvoriti i otvaraju se svijetu. Nije dovoljno izložiti vrijednu baštinu u vitrine, nego je valja prezentirati tako da privuče publiku koja, primjerice, nije stručna u arheologiji ili nekoj drugoj disciplini. Današnja publika koja dolazi u muzeje potpuno je drugačija od prijašnjih generacija: to su mladi znatiželjni ljudi odgojeni u kulturi videa, pametnih telefona, interneta… Njihova očekivanja su potpuno drugačija i ako želimo tu publiku odgojiti tako da im posjet muzeju bude pri vrhu prioriteta, moramo im stvoriti naviku – otprilike na isti način na koji su svoju publiku njegovale kazališne kuće ili filmska industrija. Ako to ne učinimo sada, za desetak godina bit će to nemoguća misija – jedna generacija bit će izgubljena jer joj nismo umjeli pristupiti. Neki muzeji u Hrvatskoj su to shvatili, neki nisu, pa još nailazim na kolege koji nove trendove smatraju tek pukom zabavom, što je po meni pogrešno razmišljanje", kaže dr. Babić.

Iako je program stručnog usavršavanja mnogim mladim diplomiranim muzeolozima dao priliku da barem jednu godinu rade u muzejima, teško je vjerovati da te institucije mogu riješiti problem zapošljavanja. Ono što otvara nove mogućnosti jest rađanje interpretacijskih centara, u njima doduše nije moguće zaposliti velik broj studenata (uglavnom je riječ o jednoj osobi koja mora ovladati brojnim vještinama).

Iako je program stručnog usavršavanja mnogim mladim diplomiranim muzeolozima dao priliku da barem jednu godinu rade u muzejima, teško je vjerovati da te institucije mogu riješiti problem zapošljavanja. Ono što otvara nove mogućnosti jest rađanje interpretacijskih centara, u njima doduše nije moguće zaposliti velik broj studenata (uglavnom je riječ o jednoj osobi koja mora ovladati brojnim vještinama).

"Interpretacijski centri nisu manje vrijedne muzeološke institucije. Riječ je o relativno novoj formi, barem u našem okruženju, čija je razlika u odnosu na muzej u tome što oni u pravilu nemaju neku vrijednu zbirku. No, ono na čemu grade svoj rad je umijeće prenošenja priče, a upravo to nedostaje mnogim našim muzejima. Hoću reći, nije dovoljno samo postaviti neku antičku vazu, sliku, ili npr. srednjovjekovni mač već ih morate staviti u kontekst, morate oko njih ispreplesti priču koja seže u prošlost, ali isto tako ima spone sa sadašnjim životom pojedinca i zajednice. U tom smislu neki interpretacijski centri učinili su pravo mali muzeološki podvig. S takvim primjerima i strategijama upoznajemo naše studente", kaže dr. Babić, posebice ističući centre koji su se posvetili baštini, pojmu koji je s novim vremenom dobio bitno drugačije značenje nego nekad.

Dr. Babić drži kako se Hrvatska ne treba bojati "hiperinterpretiranosti" (u smislu da će veći broj interpretacijskih centara istisnuti stvarni događaj), koja se ponekad zna osjetiti u visokorazvijenim zemljama.

"Mi smo još uvijek na početku interpretiranja, ono što kad nas u prvom planu mora biti to je kvaliteta interpretacije, bilo da se radi o prirodnim, kulturnim ili bilo kojim drugim vrednotama. Naše studente podučavamo i odgajamo tako da oni budu jamstvo te kvalitete, da budu u središtu procesa, neka vrst medijatora i katalizatora tih energija koje baština u zajednici budi. Tek tako postavljena priča može donijeti povrat uloženoga – ne u smislu da će centar ili muzej postati visoko profitabilan, nego da će posredno djelovati na podizanje kvalitete npr. turističke usluge, ali i života u kraju u kojem je otvoren. U tom smislu, moji studenti, iako ih svi vide kao primarno vezane uz prošlost, imaju itekako veze s budućnošću!" zaključuje dr. Babić.

A što kaže jedan od njegovih sadašnjih studenta? Kako je on postao muzejalac?

"Dok sam bio dijete, često sam volio istraživati kofer u kojem je majka čuvala takozvane điđe-miđe koje mi u struci zovemo memorabilijama: bilo je tu kamenja, nakita, crteža, fotografija, mliječnih zuba, pa i kose same, prastarih satova, igraćih karata, razglednica s drugih kontinenata... No predmet koji me je najviše dirnuo bila je kutija cigareta stara više od 20 godina – bila je to zadnja kutija cigareta mog pokojnog oca u kojoj je ostalo 15 od 20 cigareta, jer ih nije stigao popušiti prije nego što nas je napustio. Upravo ta memorabilija u sebi sadrži sačuvani trenutak koji se pretvara u emocionalni nered u mojoj glavi", tako prvotni impuls opisuje Robert Samovojska. Nakon završene umjetničke srednje škole krenuo je smjerom filozofije i komparativnog proučavanja svjetskih religija i volontirao u jednoj baštinskoj instituciji. Veliki interes otvorio mu je mjesto asistenta kustosa na jednoj izložbi.

"Jedna od prvih činjenica koju nam kažu na studiju jest da svi dolazimo iz različitih sredina i iz različitih struka: u tome i jest čar muzeologije kao struke! Muzeologija je kao disciplina interdisciplinarna sama po sebi – ona možda treba pomoć nekih drugih znanstvenih disciplina, no one su ionako sastavni dio nje same kao pomoćne discipline. No temeljni je pokretač svima nama ta neka unutarnja senzibiliziranost prema kulturnom nasljeđu koje želimo sačuvati i ostaviti onima koji dolaze iza nas, a trenutno ga interpretiramo nama samima kao i našim korisnicima."

Kad su očekivanja posrijedi, Robert se prisjeća početaka: "Jednom prilikom jedna od profesorica našalila se (zbog moje ambicioznosti) da moram imati razumijevanja za to što se naša struka u Hrvatskoj još uvijek kreće malo neuobičajenom putanjom. Da budem iskren, nisam očekivao brda i doline, a zauzvrat sam dobio i više od očekivanog. Studij me opismenio u širokom području kulture – tu se upliću pojmovi kao što su menadžment, zaštita, politika, etika, javna uprava, interpretacija, društvo, pedagogija, akvizicija, održivi razvoj, pristup informacijama, turizam, potencijal… Uvjeren sam da mogu raditi u području kulture koje je možda i najveći potencijal za buduće radno mjesto nekoga tko smatra da je ideal renesansnog čovjeka i dalje ostvariv u svakom pojedincu."

A Ivica s početka teksta? Bude li dovoljno ustrajan, mogao bi se izboriti da mu mentorice budu – Muze.

Volite svoj zavičaj? Ponosni ste na svoj grad? Želite ono što osjećate pretočiti u priču o identitetu i podijeliti je sa drugima? Pošaljite nam svoja razmišljanja, svoja pitanja i prijedloge i mi ćemo vam pomoći da ih zajedno uobličimo u jedinstveni fragment za baštinski mozaik Hrvatske!

kontaktirajte nas
Što je potrebno za vašu veliku baštinsku priču?
podijelite
podijelite