Ja sam muzej

Osnivanje jednog muzeja uvijek se odvija u trećem licu množine. A što je s umiranjem muzeja? Ono se odvija u prvom licu jednine – jer samo kad nestane posljednja osobna snažna veza s ozračjem na kojem je i oko kojeg se uzdiglo kolektivno sjećanje – muzej nestaje. Upravo zbog te snažne volje mnogih "ja" i njihove povezanosti Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine živi i danas iako bi ga nemar vlastitih državnih institucija umalo pokopao − još prije dvadesetak godina. Oživljavanje Zemaljskog muzeja susjedne države uspješno je okončano prije točno godinu dana (krajem kolovoza i početkom rujna 2015.), ali zašto priča o sarajevskom muzeju ima veze s Muzama? Prije svega zato što smo u Rijeci na Unicultu upoznali Aidu Kalender, aktivisticu i jednu od pokretačica akcije za spas Zemaljskog muzeja, ali i zato što smo uvjerene kako priča o baštini ne može biti svedena na njene zemljopisne i političke odrednice.

U svojoj suštini ona svjedoči o tome kako čuvanje kolektivnog pamćenja i osjećaja kroz očuvanje baštine nije neki dalek i u labirintima institucija mistificirani posao, nego stvar svakog od nas u onoj mjeri u kojoj smo prihvatili ideju građanske odgovornosti za vrijednosti i društvo u kojem živimo. A dobra priča o bosanskom muzeju počela je daleko od happy enda.

Naime, taj muzej je jedna od sedam institucija kulture od državnog značaja koja je nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma ostala u tzv. pravnom vakuumu, jer odgovorne državne institucije već dvadeset godina ne žele preuzeti osnivačka prava muzeja. To u prijevodu znači da nitko nije želio preuzeti obavezu financiranja. Unatoč tomu muzej je preživljavao s novcem namijenjenim održavanju zbirki, no s vremenom je njegov iznos radikalno smanjen, kolektiv muzeja ostao je na sredstvima koja ne predstavljaju ni petinu proračuna potrebnog za normalno funkcioniranje te institucije. Dovedeni do ruba, godine 2012. uprava i zaposlenici odlučili su zatvoriti vrata muzeja za javnost, ali njegovi djelatnici nisu prestali dolaziti na posao. Bez ikakvih primanja tri godine dolazili su svakodnevno na posao – dežurajući i čuvajući kulturno blago zemlje čije političare za njega nije bilo briga. Slike zakovanih vrata muzeja obišle su svijet, ali to nije promijenilo stanje. I kad je izgledalo da je muzeju osnovanom još 1888. godine došao kraj, početkom 2015. u jeku javnog prozivanja djelatnika muzeja zbog navodnog "nemara" u muzej ulazi fotograf Zijah Gafić i kreće portretirati djelatnike muzeja. Istovremeno se snimaju audiointervjui sa zaposlenicima. Tako je gotovo spontano nastao projekt "Čuvari muzeja", otkrivajući neispričanu priču o odgovornosti i ljubavi prema poslu i profesiji, nekadašnjim ali i današnjim uvjetima rada, borbi za preživljavanje te dvojbi između nade za bolje sutra i pomirenja s nemogućnošću promjene stanja. Koncept je idejno osmislila Aida Kalender, a izložba "Čuvari muzeja" otvorena je 27. srpnja 2015. godine u Zemaljskom muzeju BiH pred više od pet stotina ljudi. Izložba je bila uvod u veliku građansku akciju pod nazivom "Ja sam Muzej" u organizaciji Udruženja AKCIJA iz Sarajeva (akcija.org.ba). Nazočne je dočekala izložbena postavka sastavljena od 38 portreta zaposlenica i zaposlenika muzeja, a ispod njih bile su njihove izjave, sve zajedno upletene u jednu drukčiju, intimnu priču o muzeju i ljudima koji ga čuvaju. Izložba je bila i poziv na akciju "Dežuram za Muzej" tijekom koje je okupljeno više od 3000 građanki i građana iz BiH, regije i svijeta. Dežurstva u muzeju su aktivno trajala 30 dana, a na njih se mogao javiti svatko tko je želio.

A evo što su "Čuvari muzeja" rekli svojim sugrađanima i posjetiteljima:

"Muzej se urušava iznutra – ljudi su bolesni, umiru, odlaze. Često razmišljam o tome kako će to izgledati kada se jednog dana muzej otvori. Teško je vratiti godine koje su nepovratno prošle. Teško je i sa stručne strane, jer jednog stručnjaka ne stvara samo škola nego i praksa i rad. Poput sportaša koji se zagrijava prije utakmice, tako će i nama trebati vremena da stvari vratimo na pravi kolosijek."

"Danas je naš radni dan izgledao kao dežurstvo u muzeju, od nekoliko sati, da se obiđu sve zbirke i prostorije. Jednostavno smo vezani za sve što se ovdje nalazi, za eksponate, za kolekcije... Dogovor između radnika je bio da se to čuva, da se očuva i da ništa ne fali."

"Muzej se voli i živi. Kada pomislite na to što se sve ovdje nalazi i koliko je naše historije u ovom muzeju, onda osjećate da ste dio nečeg velikog. Što se tiče naših privatnih života, jedva sastavljamo kraj s krajem. Ipak, ujutro ustanem, nasmijem se i dođem na dežurstvo u muzej."

"Bilo je lijepo dok se normalno radilo. Svaki čovjek voli da radi i zaradi plaću za svoj posao, ali danas je stanje jako depresivno. Ipak, nadam se da će se situacija promijeniti. Mislim da je Zemaljski muzej previše značajna institucija za ovu zemlju da bi se dozvolilo da dalje propada."

Slušali su tih dana "čuvare muzeja" i dežurali u Zemaljskom muzeju veleposlanici, visoki i niži predstavnici međunarodne zajednice, kardinal i reisul-ulema, franjevci i predstavnici Židovske općine. Što je još važnije, dežurali su kolektivi škola, studenti, akademski radnici, vrtići i igraonice, studenti arheologije, konzervacije, psihologije, stipendisti Fondacije Hastor, ERASMUS studenti Sarajeva, volonteri Crvenog križa FBiH itd. Dežurali su i zaposlenici kompanija, banaka, tvornica, radnici i članovi uprave, redakcije medijskih kuća, nevladinih organizacija, kolektivi planinarskih društava, umjetnici, muzičari, književnici, kulturnjaci, sportski klubovi i sportaši. Naposljetku, dežurali su čak i oni zbog čije je profesije ovo dežurstvo i počelo − političari, ali ovaj put samo kao građani. Akcija se nije samo zaustavila na BiH, iz Slovenije i Hrvatske upućena su pozivna pisma podrške akciji na više od 5000 adresa kulturnih institucija i organizacija u obje zemlje!

Osim portreta i priča djelatnika muzeja te autorskih tekstova o muzeju istaknutih bosanskohercegovačkih i regionalnih književnika, akcija je uključivala i poziv građanima da se uključe šaljući pisma na adrese odgovornih ministara. Velika akcija urodila je plodom – muzej je otvoren prije točno godinu dana 15. rujna 2015. godine, a simbolično je okončana 3D videoprojekcijom na fasadi glavne zgrade muzeja, još jednim odavanjem počasti zaposlenicima – čuvarima muzeja.

Danas Zemaljski muzej ne samo da radi nego je svojom borbom zaslužio i nagradu: u svibnju 2016. muzej i kampanja "Ja sam Muzej" dobili su nagradu Europa Nostra, najveće europsko priznanje za dostignuća u području kulturnog i prirodnog nasljeđa. Najjača poruka koju su poslali bila je: Muzej su ljudi. Muzej smo mi! Bilo gdje, bilo kada i u bilo kojim uvjetima.

Sad vam je jasno odakle veza između bosanskog muzeja i Muza. Kad kulturu boli – sve kulturnjake boli. Kad se raduje, radost nema granica.

Fotografije:

Zemaljski muzej
Čuvarica muzeja: Edina Djana
Čuvar muzeja: Esad Vesković

Autor:

Zijah Gafić

akcija.org.ba

Volite svoj zavičaj? Ponosni ste na svoj grad? Želite ono što osjećate pretočiti u priču o identitetu i podijeliti je sa drugima? Pošaljite nam svoja razmišljanja, svoja pitanja i prijedloge i mi ćemo vam pomoći da ih zajedno uobličimo u jedinstveni fragment za baštinski mozaik Hrvatske!

kontaktirajte nas
Što je potrebno za vašu veliku baštinsku priču?
podijelite
podijelite